Hej
Početak dana, treća kava,
čini mi se da se vrijeme ubrzava,
drama na ulicama moga grada,
ljudi poput mrava, kaos i galama,
plašljivi lavovi, u glavama slama,
limena tijela, u srcima tama,
lica koja može volit samo mama
traže sreću usred ovog uragana.
Tu sve je reklama,
sve je na prodaju preko malog ekrana,
u očima nam ugrađen zaslon,
na pogled automatski pristup informacijama,
um je kompjuter, x GB rama,
operativni sustav upravlja nama
Kapitalizam 8.22
ne podržava autorun Most High-a.
Download svega izvana,
instalacija dobrih/loših programa
uvjetuje naše razmišljanje, ponašanje
i što će na kraju dana bit s nama.
Nakupimo viruse, procesor usporava,
hardware odumire -- ti si kara!
Više nisi produktivan, ti si stara krama,
kad crkneš zamijene te novim iz dućana.
6 milijardi priča plus tvoja sama,
6 milijardi prvi da ti ostane nada
u slobodni um formatiranog harda
i svježi početak u cirkusu jada.

Kad se potroši para i propadne banka
i otkriju laži, tad nastupi stanka,
kad odu svi, ostaneš sam ti,
svjetlo se izgasi, zatvoriš oči...
Kad se zatvori radnja i popije zadnja
i popuši zadnji komadić skunka
dva oka te gledaju u oči iz stakla,
gdje ćeš otić, kome ćeš lagat?
Zidovi su sve uži, nemaš di,
misliš da si brz, al brco,
istina je brža, bježi, nećeš daleko stić
(d-d-daleko stić, d-d-daleko stić)

Hodam po žici od zgrade do zgrade,
Lome me živci, namjerno padnem,
Ostanem visit o pramenu nade,
Pokose me misli na gram limunade,
Svježe ugrijan, žeđ me ubija,
Svrbež pod koljenom gležnjem uvijam.
Otrežnjeno pijan, blago sediran,
Pladanj sardina je gladnom serviran.
Nadasve miran, dok škvadra sve snima,
Vijest ovog jada se van adresira.
Mjesto mog pada je glavna sredina
Tog besramnog grada gdje pravda se bira.
Budim se, bolnički cimer čestita,
Za ime ne pita, kaže mi: primjer je bitan,
A tebe ne brine elita,
Jer sišo si čitav s visine zenita.
Izlazim iz bolnice, blicevi sijevaju,
U gradu je proljeće, ptice na sjeveru.
Cover slikovnice nosi moj lik,
Kraj klaunske tvornice prosi vojnik.
Puk mi se klanja, zovu me spasitelj,
Umjetnik, tvorac postmoderne klasike
Ludim performansom spasio svijet,
U klasi estetike prasinestet.
I tako dok lakomo sjedam na tron,
Savjest mi šapne pogledaj na tlo.
Na podu mi zrcalo odaje tajnu
U vlastitom odrazu gleda me majmun.

Kad se potroši para i propadne banka
i otkriju laži, tad nastupi stanka,
kad odu svi, ostaneš sam ti,
svjetlo se izgasi, zatvoriš oči...
Kad se zatvori radnja i popije zadnja
i popuši zadnji komadić skunka
dva oka te gledaju u oči iz stakla,
gdje ćeš otić, kome ćeš lagat?
Zidovi su sve uži, nemaš di,
misliš da si brz, al brco,
istina je brža, bježi, nećeš daleko stić
(d-d-daleko stić, d-d-daleko stić)

„Terence McKenna: Is what we call human nature somehow trancedental and did we only rest for a moment in the monkey body? The masks are beginning to fall away and we're discovering that there is an angel within the monkey, struggling to get free. And this is what the historical crisis is all about."