„With the 300-million-year headstart on man, the insect begins to develop his powers. He dominates the Earth and exploits his dominion well. With each new generation come new experiments in shape and function, transforming him into specters as limitless as the imagination of the insane."

Vrijeme te pregazilo, porazilo,
u njemu živio, nije te opazilo.
Kraj tu je, nema Boga ni vraga,
samo kukci, drvo i vlaga,
ticala nicala, nisu se isticala,
sad grizu tijela koja su se micala,
bube u oba uha, odavno si bez sluha,
nahranjena je tamna strana vuka.
Turobne vijesti, u grob idu te smjestit,
umireš da bi imali šta jesti.
Na tome hvala, hvala što si CRKO,
počinjemo rukom, završavamo kukom.
Insekti instinktivno grickaju tkivo,
polako, mirno, jebe nam se za živo,
ispod zemlje nam je nivo,
vječni počinak svoje si odsnivo...
Kukci!
Čekamo čas , veseli se pa kucni!
Dotad nigdje ne idemo,
rap je mrtav, mi ga jedemo...

U paklu je vruće, pod zemljom ledeno,
za stolom sjedimo, grizemo predjelo,
repamo jebeno, signal čekamo,
zvuk lopate, tužni epilog
jer te pokapaju živog zbog krivog poteza,
teksaški pokop, bolestan,
noktima grebeš drvo lijesa,
nasrćemo, ne možemo čekat.
Gore si bio vel'ka glava,
vel'ka kara i vel'ka slava,
s puno para i puno dara
da stvaraš stvari ko faca prava.
Java je san kojeg sanja ne'ko,
slava je prolazna ko eho-eho,
vrijeme uništava sve zemaljsko,
tko hoda s maskom, neće daleko.
Nove mlade vrste, volim kako se trse,
grickaju ti prste, meni ostave srce,
jedem dok ne prsnem, tvoji voljeni se krste,
mjesec dana nakon Lord Zaborav im te uzme.
Kukci!
Čekamo čas , veseli se pa kucni!
Dotad nigdje ne idemo,
ti si mrtav, mi te jedemo...

Kad se Alejuandro Buendija jednog jutra probudio iz nemirnih snova, nađe se u svom krevetu preobražen u golemog kukca.

Velikog, zelenog smrdljivog martina,
berem te satima, bivam uočen,
bižiš ukočen, gađaš me jabukom i narančom,
glupim pričama i tračom.
Hodan po gradu, znaju me po smradu,
umočin ticalo u tvoju limunadu.
U tebe buljin, u trupu mi kruli
i od spazma mi kapa protoplazma.
Kraj tebe proletin, oprašin te naglo,
odletin uvijen zelenom maglom i vlagom.
Cilo popodne u krošnji palme sam skriven,
kiselinom umiven.
Kapa, kapa gnoj, kapam ti na kapu,
sa kape ti kapa na tutu Robe di Kappu.
Kapa, kapa smrad, kapan ti na glupe
patike skupe dok Želi ližeš dupe.
Kapa, kapa gnoj, kapan ti na glavu,
s glave ti se cidi u kavu, sidiš, ne vidiš.
Kapa, kapa smrad, kapam ti na cvike
dok gledaš glupe slije s profila od prije.
Kapa, kapa gnoj, kola ti mozgom
dok baljezgaš šta je novo sa Sevom i Rozgom.
Grad je mariniran u smradu,
tijela u raspadu, dobar tek!
Kukci!
Čekamo čas , veseli se pa kucni!
Dotad nigdje ne idemo,
svi ste mrtvi, mi vas jedemo...

„If any living species is to inherit the Earth, it will not be man. Long before the time the hydrogen bombs and pollution have put an end to us, we will face competition for the Earth itself, from a life form we arrogantly ignore. We will be overrun, deposed and succeeded by an army that was here long before us and is ultimately better equiped to survive than we. Battalions of mindless soldiers entering the contest with capabilities beyond our imagination. Yes, I'm talking about insects. And if you at this moment dare to think this is lunacy, I invite you to remain in your seat, draw your own comclusions and learn the inevitable destiny of IGNORANCE."